Noćas sam shvatila da sam kao osoba i te kako zaslužila da uđem u Ginisovu knjigu rekorda! Ne želim više da budem po strani, ne želim više da sam skromna, želim da budem u Ginisovoj knjizi rekorda i tačka!
Pre izvesnog vremena promenila sam izgled svog bloga i čim uhvatim malo slobodnog vremena „trknem“ do starih postova kako bih smanjila slike. Njihova veličina ne odgovara i ne uklapa se u ovaj sadašnji template. Usput, naravno, pročitam i koji napisan
Novosadski humanitarni centar uz finansijsku podršku Ministarstva omladine i sporta je raspisao konkurs za finansiranje omladinskih volonterskih akcija sa ciljem da podstaknu mlade na aktivno učešće u društvu.
Danas, sa posebnim zadovoljstvom, nakon dužeg vremena, nastavljam da popunjavam svoju biblioteku #pratiblogere – riznica znanja – sa jednim izuzetnim blogom koji vodi čovek koji je zavredio našu pažnju ali pre svega naše divljenje i zahvalnost.
Često me prijatelji pitaju: – Ko su blogeri? Kakvi su oni zaista ljudi? Šta rade? Zašto i zbog čega pišu? Mnogo je tekstova na ovom blogu o blogerima, blogovima, tviteru i tviterašima i zato bih samo jednostavno odgovarala: – Blogeri
Danas želim napisati jedan blog post koje će možda mnoge iznenadi. Ne želim da brišem niti da prepravljam ni jednu jedinu rečenicu. Svi oni koji me poznaju lično kao i oni koji su me upoznali čitajući me, posećujući ovaj blog,
„Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti…. …… Ovaj svet u kome živimo tako je sazdan da je onaj koji se plaši več izgubljen ……. …… Oh ugasite mržnju! Ljudi su