Ranjena košuta
Slušati ispovesti super heroja, div žena, ostati sabran i pribran pred njihovim tragičnim životima, nakon čega sve još treba da se uobliči u jasnu priču, uraditi to dostojno njihovog dela, jedan je od težih zadataka koje sam stavila pred sebe.
Davne 1937 godine u malom gradiću u Vojvodini, sa samo 8 godina mala E. M., jedna od troje dece takodje E. M. završila je na svoju nesreću, ili, ko zna, možda ipak sreću u samostanu. Za njeno školovanje brinule su se opatice.
Nesretni počeci male devojčice na neki način su unapred odredili i njenu dalju sudbinu i životni put.
Otac ih je napustio. Nije bio dovoljan odlazak sam po sebi. Želeo je to da uradi na što bolniji način, te je pre odlaska zapalio i zajedničku kuću kako za njim ništa ne bi ostalo. Majka male E. M. stojeći na zgarištu svog samo kratkotrajnog sretnog doma, grčevito je držala za ruke okupljene oko sebe troje svoje nejači, možda čak i zadnji put tako sve zajedno na okupu.
U trenutku slabosti, ili odvažnosti i izuzetne hrabrosti kakvu samo majke imaju, reši da jedno od njih ostavi na za nju tada najsigurnije mesto na svetu, kako bi bar ono u životu nešto imalo i ne bi moralo da prolazi kroz neizvesnost, glad koja ih očekuje.
Koliko snage i odlučnosti majci treba za jedan takav postupak, niko od nas ne može da zna.
Sve što je mala E.M. doživela u narednih osam godina ostala je tajna, koju je ona u medjuvremenu sa sobom ponela odlazeći, dosta godina kasnije, sa ovog za nju okrutnog i nemilosrdnog sveta.
Nakon završetka male mature, ili kako se to već zvalo tada, s upletenim kikicama dignutih i pričvršćenim na glavi kako bujna kosa ne bi slučajno prekrivala deo lica, jer ne bi bilo primereno, obrela se na kraju rata u bolnici 100-nak kilometara udaljenoj od rodnog mesta. Godinu dana je radila kao priučena bolničarka u jednoj partizanskoj bolnici kojih je verovatno u to vreme bilo mnogo.
Imala je želju, a i mogućnost joj se pružila, da nastavi školovanje o trošku države. Kako se u njenom životu nikad ni jedna želja nije ostvarila, tako ni ova nije mogla.
– Sudbina valda, govorila bi.
Onako naivna, neiskvarena, nepripremljena za život, 1946 je sklopila brak sa čovekom 18 godina starijim od sebe. Lep, naočit, stasit, uz to i rečit, iza kojeg su već bila dva promašena braka, lako je prevario prelepu devojčicu s kikicama. Malo stvorenje, očarano izgledom svog odabranika, nije ni slutila da će već prva godina braka za nju biti prava mora koja će iz dana u dan da se produžava i da bude sve veća punih 32 godina.
Prve batine u svom životu koje je dobila, kako tiho spuštenog pogleda priča, bile su nešto što nikad nije mogla da zaboravi. Početak devetog meseca trudnoće, sretna isčekujući skori dolazak prvog joj deteta, iako je dan bio kišovit seća se, čekala je svog jedinog dobrotvora u životu kako je tada još uvek mislila o njemu.
Došao je s kišom….., uneo u kuću blato….. i ono što je usledilo nije za ……zaista ne mogu…….
Posle toga, ova div žena je redovno skrivala suze u svojim očima svaki put kad bi kiša padala. Dok su se drugi radovali svakoj prolećnoj kiši koja donosi rod, njoj je jedna takva odnela sve…. Nije više bilo onog uzbudljivog iščekivanja novog života. Otrgnuto, ubijeno već u stomaku. Ubijeno od strane jednog monstruma koji se kleo ljubavlju.
Učena da mora slepo da sluša, da je muž gospodar, učena da ga nikad i ni pod kojim uslovima ne sme ni da pomisli da ga napusti a kamoli to da uradi, takve torture, su nakon tog prvog puta, počele redovno da se dešavaju.
– Ti imaš muža, dobrog muža, govorila mi je posle mnogo godina u želji verovatno bar na momenat da skrene od svoje priče i svojih misli.
– Čuvaj ga, dočekuj ga uvek radosna i s osmehom, neka je ručak gotov, neka je soba uvek topla, jer ti i ne znaš koliko si sretna u životu.
Na samom početku svog dugogodišnjeg „braka“, nazovimo to tako, razočarenje, tuga koja nikad više neće da nestane iz tih prelepih, kao jezero dubokih plavih očiju. Retko ko je čak mogao i da vidi svu dubinu plavetnila tako dragih mi očiju. Držala ih je uvek spuštene, bojeći se verovatno nekih novih povreda.
Tek početak priče, a ona, ta mila, tiha, prelepa ranjena košuta leži nema zagledana u daljinu nekih samo njoj znanih dana. Nakon toliko godina skrivanja bolne joj istine, uz jedva vidljiv tihi uzdah konačno je iz nje, duboko skrivena u tami prošlosti, počela da izlazi jeziva priča života.
Priča je dugačka, potresna, tera na razmišljanje, ostavlja dugoke tragove u srcu.
Ovakvih i sličnih potresnih ispovesti div žena, koje se godinama bore lavljom snagom a pri tom potpuno same, nezaštićene i bez podrške kako svoje porodice, tako i od strane državnih organa, nažalost, ima mnogo.
Čuvajući ovu istinitu ispovest ispričanu mi pre 15 godina i sad se pitam imam li je prava ovako javno izneti. Da je mala ženica s kikicama tada znala…… da li bi…… ali sigurna sam da je svoju životnu priču ispričala baš meni s odredjenim razlogom.
Slika preuzeta sa Google/images a web sajt za sliku možete učitati putem ovog linka
Tuzno, tuzno i tuzno, ne znam sta bih vise rekla..
Poslednji objavljen tekst od zelena je Sestreee
Užas je kad neko živi, ako se to može nazvati životom, na taj način 30 godina 🙁